PAULINA JAZVIĆ: JA SE NIČEGA NE BOJIM
Otvorenje izložbe: četvrtak, 6. veljače 2025. u 19.00 sati
Trajanje izložbe: 6. 2. – 17. 3. 2025.
Paulina Jazvić je umjetnica koju naša kulturna javnost poznaje po radovima unutar tri područja i medijska
polja, objedinjenih u tematsko, interesno i autorski relativno homogenu cjelinu. Za razumijevanje te uvjetne trihotomije potrebno je ukazati na etape autoričina likovnog obrazovanja, na podatak da je najprije završila Tekstilno-tehnološki fakultet, a kasnije diplomirala grafiku u klasi profesora Šuteja na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Stoga je njezino stvaralaštvo od početka vezano i za područje modnog dizajna i za objektnu umjetnost i za prošireni pojam slike, što znači za izlazak iz zone umjetničkog komfora, strogih disciplinarnih područja i nametnutih pravila ulančavanja u sisteme. Rezultat takva opredjeljenja je sloboda meandriranja po obodima disciplina, ali nadasve sloboda da neke temeljne idejne, emocionalne i autorske preokupacije realizira u oblicima, tehnikama i etapama koje su najprimjerenije i u stvaralačkom smislu najosobnije.
O izložbi:
Izložba „Ja se ničega ne bojim” predstavlja izbor iz slikarskog opusa Pauline Jazvić. Na izložbi će biti izložbeno dvadesetak radova, pretežno velikih formata, nastalih u vremenskom razdoblju od petnaestak godina, tako da daje kvalitetan uvid u autoričino slikarsko stvaralaštvo. Izložba je nazvana po istoimenoj slici, koja na više načina odražava njezine temeljne idejne i vrijednosne orijentacije. Kako čitav slikaričin svijet odražava nesigurno, osamljeničko, bolno, nestabilno
egzistencijalno stanje čovjeka samoironičan naslov samo dodatno naglašava dvostrukost suvremenog bića: okolnosti, kontekst, potrošačko društvo i mediji, pa i obrazovni sustav grade mit o potrebi da se bude mlad, hrabar, odlučan i lijep, a oko nas sve je više nestabilnih, anksioznih, izgubljenih, osamljenih, pa i (samo)ubijenih bića.
Na naslovnoj slici ovu je temu dovela do indikativnog vrhunca: naslikana je mrtva, horizontalno položena žena u jednostavnoj, tamnoj, čednoj haljini (više puta prisutnoj na njezinim slikama), sa crnim štiklama
naglašeno zlatnih potpetica i crvena sjekira s bijelim sječivom te citirani, nevinim školskim rukopisom izvedeni natpis iznad tijela. Drugo je pitanje zašto baš ona ima potrebu da ovu banalnu svakodnevnicu interpretira i po čemu je njezina interpretacija autorski, osviješteni iskaz. Na retoričko pitanje dakako da nema potrebe odgovarati, osim načelne opaske o izoštrenom senzibilitetu i o umijeću da se koriste prava sredstva i alati. U slikarskom dijelu njezina opusa ta su sredstva krajnje oskudna, reducirana na elementarni potez sirove boje, na uprošćeni, „nevješti” crtež, na hladnu objektivnost prikaza, na zaustavljeni, zaleđeni prizor kome ne znamo ni početak ni kraj. Ono što osjećamo samo je tiha jeza (života).
